Šutnja je zlato

Šutnja je zlato?

Jezikom se može sve reći pa tako i šutjeti, pa nam tako izraz „šutnja je zlato“ zasigurno nije stran, no što li to uistinu znači? Pođimo u vrijeme prije 600 godina, kada je jedan od velikih taoističkih mudraca savjetovao da se riječi zaborave kako se ne bi gubila energija.

Kada upotrebljavamo usta, trošimo energiju, a ukoliko govorimo bespotrebno, tada ju samo razbacujemo.

Kada je riječ o nerazmrsivim situacijama, jasno je da narodna izreka „ispeci pa reci“ nije tek tako kreirana jer narodne mudrosti obično bivaju i najpametnije. Naime, tada šutnja ima snagu neiskorištenog potencijala te ostavlja priliku za nove početke, jer postoje četiri stvari u životu koje se ne mogu vratiti, a to je izgovorena riječ, odapeta strijela, vrijeme koje je prošlo i propuštena prilika.

Jednom izgovorene riječi nas ograničavaju i preusmjeravaju na put iz kojeg možda nema povratne karte, dakle šutnja je zapravo samo ljepota uživanja u slobodi vlastitih misli, tu slobodu nam ni najljepše riječi ne mogu pružiti. Ipak, u današnje vrijeme stresnog i ubrzanog životnog ritma, je li uistinu moguće živjeti u tišini, bez opredjeljenja o kojima želimo govoriti?

Prema mom mišljenju, kada vidite nepravdu nema smisla biti „ovca“ i ići linijom manjeg otpora, pa zbog straha i lažnog mira slijepo slušati i zaliveno šutjeti. Ta ovdje se ipak radi o pitanju osobne savjesti i morala. Kad-tad se moramo suočiti sa samim sobom.

No, kada se radi o određenim konfliktima, ono što izgovorimo pod naletom vlastitih emocija sigurno neće biti one koje bismo izgovorili kada se „ohladimo“, smirimo emocije i uključimo razum. Tada nam se problem obično čini manjim i ne toliko bezizlazan. Šutnja neće nikoga uvrijediti, dok su neke riječi teško popravljive i mogu biti različito shvaćene.

U svakom slučaju, na svakom je pojedincu da dobro razmisli koja će saznanja javno reći i u kojim okolnostima. Jasno, dok razmišlja, neophodno je šutjeti, tako da ipak proizlazi da šutnja uistinu jest zlatna.

            

                              A. Vukušić