Bonton 21. stoljeća

Svakodnevno se susrećemo sa situacijama koje su zaista banalne, ali nas svejedno uspijevaju izbaciti iz takta. Najčešće se radi o čudnovatom ponašanju nama nepoznatih ljudi koje bi uz samo malo obzirnosti moglo pojedincu uljepšati dan i olakšati ponekad zaista tešku svakodnevicu.

Radi se, naime, o bontonu 21. stoljeća koje je poprimilo sasvim druge dimenzije u odnosu na ono naših roditelja, baka i djedova pogotovo itd. Mlađe generacije možda nisu ni čule za termin „bonton” (francuskog podrijetla etiquette) koji podrazumijeva ‘pravila lijepog ponašanja’ u nekom društvu s obzirom na norme unutar tog društva, grupe ili društvenog sloja. Obično je riječ o nepisanim pravilima, ali u povijesti su se pojavile mnoge kodifikacije i to u brojnim kulturama. Osobito u 21. stoljeću sektor ljudskih resursa unutar pojedinih tvrtki počeo je provoditi istraživanja svojih trenutnih i potencijalnih zaposlenika upravo na temelju smjernica (tzv. politike tvrtke) za koje se zalažu, a ne tiču se nužno samog znanja i kompetencija, već više profila ličnosti i ponašanja u određenim situacijama. Kakve bile ove i one kodifikacije, možda su jednostavno previše kad se uzme u obzir pragmatičnost svijeta u kojem živimo, a koji je itekako „pojednostavljen” s nepreglednim nizom pravila i šifri za šifre, zar ne? Premda se nećemo baviti dijakronijskim presjekom tih kodeksā, zanimljivo je znati nešto o onom „prije” da bi se lakše shvatilo ono „sad”.
Još je u 3. tisućljeću pr. Kr. Ptahotep napisao svoje maksime (pravila) koja su prema mišljenjima pojedinaca iz današnje perspektive konformistička, pa opet, sličnosti postoje. Te maksime ističu istinitost govorenja, samokontrolu i obazrivost prema tuđim osjećajima, a posebno je relevantno izbjegavati konflikte. Razdoblje prosvjetiteljstva pak (sa suvremenog stajališta) bilo je dosta radikalno jer se čovjek trebao „ukalupiti”, tako da je tada aktualna bila svojevrsna opsesija s pravilima o tome kada (ni)je poželjno pokazivati emocije, kako treba izgledati elegantno žensko odijevanje, dostojanstveno konverziranje i sl. Nadalje, Philip Stanhope, 4. vojvoda Chesterfielda bio je prvi koji je upotrijebio „bonton” u današnjem značenju i to u svojim pismima sinu u kojima ga podrobno savjetuje kako postići da postane svjetski čovjek i gospodin. Zanimljivo je i stajalište lorda Shaftesburyja, filozofa, koji je u ranom 18. st. definirao uljudnost kao ‘vješto ovladavanje riječima i djelima kako bi druge natjerali da imaju bolje mišljenje o nama samima, ali i o njima’. U principu, moglo bi se kazati da je takva kurtoazija donekle i licemjerna, ali nekada je i ona potrebna da se smire strasti i ne dopusti nagonima da prevladaju razum, naravno, sve u svojim okvirima. Suprotno je to modernim vidicima prema kojima je bitno izraziti individualnost, često ne birajući sredstva, kao da se osvećujemo za patnje svakog pojedinca otkad je svijeta i vijeka. Čemu to, zaista ne shvaćam…
Ipak, činjenica je da se ne može svatko ponašati isto, unotač istim smjernicama za poželjno ponašanje. Čak je i Charles Darwin proučavajući složene izraze lica poput gađenja i srama uvidio njihovu univerzalnost jer se ispostavilo da se i slijepac i mala djeca ponašaju jednako, što znači da im je takvo ponašanje urođeno. No, mislim da ćete svi neke situacije modernog, samosvjesnog doba, prepoznati:
# Tko je uopće čuo za kavalirstvo? Znate ono, klišejizirano ponašanje starog kova kada muškarac otvara ženi vrata? Ne, ne, danas je u modi da muškarac sjedne u pilu i uhvati rukom vrata pokazujući da mu je njegovo vlasništvo bitnije od toga da je vama udobnije i da se osjećate posebno. Zaludu vam toaleta, posebni accessories i nimalo praktična raspuštena kosa kada vam ni odabranik ne pokazuje kako cijeni vaš trud.

# Autobus/Tramvaj. Svi znamo o čemu je ovdje riječ. Ustupiti mjesto starijem, trudnici, ženi s djetetom ili ne? Da, trebali bismo, stvarno bi, sramotno je da uopće razmišljamo o alternativi, a još poraznije da nas netko mora na to upozoravati. Istina, nekad ni sami ne pucamo od zdravlja i teško nam je iako bi htjeli… no uvijek se sjetite kako je nekoć u toj situaciji bila vaša majka, baka, djed.

#Trgovine. Eh, da, pitanje prava prednosti. Postoje korporacije čije politika ponašanja prednost daje trudnicama, premda osobno nisam imala tu blagodat, kao da će se trudnica pozivati na to (jasno označeno) pravo sa svakim pojedincem u redu koji čeka ispred nje? U tom slučaju, kao i onom „brza kasa”, odrasli nekako uspiju zaboraviti čitati, ali se ne prevare u brojenju lipica i svađaju se s prodavačicama misleći valjda da one trebaju imati banku u ladici, a što bi – za neupućene – puno ranije trebao osigurati netko drugi.

Ovo su tek neki primjeri nekurtoaznog ponašanja u društvu, a u bonton spadaju još i kulturološke smjernice te dobre higijenske navike, što je opet sasvim druga priča. U svakom slučaju, nisam pobornik teze da je mladost-ludost, ali poštovanje prema drugoj osobi općenito je nešto što nam kao društvu kronično nedostaje. Kaže se da ‘umiljato janje dvije majke sisa’, a u to ste se imali prilike sigurno i sami osvjedočiti nebrojeno puta. Zalaganje za svoj stav ili što popularno volimo kazati, pravo, nešto je sasvim legitimno, ali ne pod cijenu da kao u Orwellovom djelu, ne razlikujemo životinju od čovjeka.