Baka Luca Vudrag

I nije baš lako bilo dobiti na telefon i porazgovarati s našom bakom Lucom Vudrag koja godinama pomaže, namješta, isteže, masira svakojake ljudske tegobe. Mnogi dalmatinci pa i oni koji žive u drugim krajevima Hrvatske koji su čuli za baku Lucu, a imaju osobnih problema dolaze do nje u malo mjesto Vojnić, koje pripada općini Dicmo kako bi potražili pomoć. A za zdravlje čovjek bi sve dao. I tako nam malo po malo u kratkom vremenu počne baka Luca govoriti …..

– Ajde, molim te, nemoj me snimat, neman se ja kad ni umit…..
….ovaj osjećaj u rukama naslijedila sam od pokojnog oca, a on od svog oca. Volim pomoći ljudima, ništa ne tražim zauzvrat. Najviše mi dolaze sportaši. Sredila sam rame Goranu Ivaniševiću i bio mi je puno zahvalan, kaže nam Luca

Narodni ljekari, ranari, proizvođači melema i sakupljači ljekovitih trava uvijek su popularni i ljudi često traže njihovu pomoć. Tako se i u cetinskom kraju njih nekoliko bavi ili su se za života bavili narodnom medicinom. Luca Vudrag i Filip Anušić još uvijek pomažu ljudima, dok su Mara Dinarina, Mile Lazić, Voloder i Marićuša Milošević pokojni, a mnogi stanovnici cetinskog kraja i šire još ih se sjećaju.
Najpoznatija od njih je naša je Luca Vudrag iz Vojnića, koja skoro pola stoljeća namješta zglobove, ramena, popravlja ukočenja vrata, kralježnice, istegnuća mišića i slično.
Pitali smo je kakao je kod nje započelo pomaganje ljudima. Ona je prvi puta iskušala taj dar kada joj je brat u polju pao s konja. Pokojni otac tada je rekao Luci da se ona okuša i tako je počelo.…..Bili su ovdje mnogi i televizija i radio i drugi. Pričat možemo, ali snimanja nema, a i ta priča će bit kratka. Nemam ti ja šta ispričat. Ovaj osjećaj u rukama naslijedila sam od pokojnog oca, a on od svog oca. Osjetila san nešto u sebi kako moram podiliti s ljudima. Volim pomoći ljudima, ništa ne tražim zauzvrat. Najviše mi dolaze sportaši. Sredila sam rame Goranu Ivaniševiću i bio mi je puno zahvalan. Bili su mi i hajdukovci, mali Rukavina,i drugi neznam sada ime, kaže baka Luca, dok u garaži, kaže nam traži bolnu točku na leđima jednog športaša.

– To je jednostavno osjećaj, ja pod rukama osjetim mišiće, živce, kosti, udubljenja, nategnuća, bolna mjesta, i evo radim to, a kada su ljudi zadovoljni i ja sam, govori Luca dok je pozorno slušam.
Naša baka Luca i nema puno vremena za priče, ima kokoši, svoje blago koje treba nahraniti i napojiti, ljudi dolaze, pitaju i rezerviraju se za pomoć.