Razmišljanje o tome kako odgojiti čovjeka dio je isključivo mog mišljenja, ali iz razgovora s bliskim ljudima i poznanicima, vidim da mnogi razmišljaju slično. Smatram nužnim otvarati ovakve teme kako bi zajednički pronašli odgovore i učinili život u društvu što je ugodnijim moguće.
Problematika – kako odgojiti čovjeka
U jeku demografske obnove, zagovaranja vjerskih nasada o mnogobrojnim obiteljima s više djece, ne mogu ne upitati – je li samo brojčani rast populacije ono što je bitno? Čak i da vam financijski i materijalni resursi općenito ne predstavljaju neki poseban problem, ipak, to nije sve. Vidimo to na vrlo jednostavnom primjeru. Daj djetetu što traži i što će se dogoditi – tražit će još i još i još. Tome nema kraja, nezasitnosti. O pohlepi teško možemo govoriti kad su manja djeca u pitanju. No, shvaćanjem zdravo za gotovo „datih” stvari počinjemo osiromašivati sebe, svoju okolinu, život, sve. Ne trudimo se koliko bismo mogli, nemamo jasan izazov ni cilj, samo robotičko pokorničko ponašanje u skladu sa zahtjevima većine.
Poslije rođenja
Jednom kad rodite dijete, nađete se pred lavinom savjeta i komentara koji vas salijeću tražili to ili ne. Neki od njih su i mudri, istina, ali ima i onih koji su rezultat komocije, neki će kazati, praktičnosti. Čut ćete savjete kako trebate dojiti dijete jer je to najbolje što mu možete priuštiti, da biste se u istoj sredini našli s onima koji misle da se to treba raditi samo kod kuće jer žena treba biti prikovana za dijete unutar neka četiri intimna zida. Vjerojatno ti smatraju da je to ona „spona” između majke i djeteta o kojoj svi pričaju, Osobno bi voljela da onaj tko to nije probao ni osjetio ni ne komentira temu. Drugi se ne žele niti truditi oko toga kad već postoji sve gotovo, može biti bolno itd. Nađu se razlozi, brojni, iako tek 2 % (!) žena zaista ne može proizvesti dovoljno mlijeka za potrebe SVOJEGA djeteta. I već tu imamo 98 % onih koji imaju opravdanja. Prva prepreka – (ne)savladana.
Vrtićka dob
U vrtićkoj dobi dolazi do strelovitog niza promjena. Od skidanja s pelena, dudice i sličnih manifesta privrženosti nekome ili nečemu, do stvaranja super simpatičnih rječnika, rečeničnih sklopova, svaki svoj, a djeca se opet međusobno savršeno razumiju. Tu su i druženja, sklapanja prvih prijateljstava, simpatija itd. Stilovi se već tada razlikuju i uviđate da ne možete baš „upravljati” djetetom kako biste htjeli, znate, ono ima osobnost! Ako ste posebnu pažnju vodili o prehrani do polaska djeteta u vrtić i uspijevali koliko-toliko u tome, budite gotovo sigurni da će bar na neko vrijeme vaš trud otići u zaborav. Zahvalimo društvu i jalovim, lažnim strukturama koje o tome navodno brinu. Naime, vrtići su mjesta gdje djeca upoznaju trendove – u igračkama, oblačenju, slatkišima, hrani, ponašanju, apsolutno svemu. I ako ne želite ići u korak sa svim tim trendovima, vi ste onda ona čudakinja mama koja uvijek nešto prigovora. Što će mu biti, ta dijete je? Ima pravo, ta dijete je? itd., samo to slušate pokušavajući ne izgubiti razum što želite ODGAJATI SVOJE DIJETE. Nisam ga poslala u vrtić jer sam završila s odgojem. Međutim, vrlo brzo shvaćam da što više djece i roditelja upoznajem, postaje jasno kako se moram šahistički prilagođavati novonastalim promjenama, tj, trendovima i pokušati naći kompromis. Ne smatram da pripadam toliko liberalnom društvu da bih mogla živjeti svoj život bez posljedica. I to žalosti. I frustrira. Jer se s jedne strane trudiš
svim silama, a misliš da nisi dovoljno jak da se odupreš onome što vidiš da je pogrešno, pa pristupaš odveć pacifički problemu, a s druge strane, nekim direktnim, izazivačkim načinom rješavanja situacija možeš stvoriti dodatne probleme te zapravo ni ne shvativši, postati dio te iste mase koju pomalo osuđuješ. Kao primjer navest ću svađu među djecom. Da ih rješavaju međusobno? Da dozvolim djetetu koje očito ima određenih problema u ponašanju da gnjavi moje dijete? Da savjetujem svojem djetetu da riješi to starobiblijskim načinom? Zaista, što učiniti?
Odrastanje
Milijun pitanja bez odgovora. Nije ovo ništa novo, znam. Mene su učili da budem dobra i pristojna, da uvijek poštujem starije, da ne odgovaram, da pristojno pozdravljam u prolazu itd. A kad danas tome istome želim poučiti svoje dijete, vidim da sa
m u praksi usamljena, iako se po teoriji (tuđim verbaliziranim stavovima) ne bi reklo. Pa sad, na stranu demografija, potreba za bracom ili sekom, produljenjem loze i sl., koliko energije treba čovjek imati da bi uspješno savladao roditeljstvo? Kako vrijeme odmiče, čini mi se sve više nemoguća misija, odgojiti čovjeka. Iako priznajem da se za osmijeh, poljubac i ono hvala mama ničim posebnim darovanim, baš sve isplati.