…trenutak poslije…

Prošla je gungula oko dočeka Nove, stali smo u odjeću u koju smo htjeli/mogli, jednako tako smo i hedonistički prionuli trpezi stolova koje smo „sretali” na svakom koraku. Razmislite malo i vidjet ćete kako je sve smišljeno da vas opčara, zavara i postavi u jednu iluziju koja poslije postaje kruta stvarnost.

U kafićima gdje ste se rado družili s ljudima koje niste dugo vidjeli nudili su vam se keksići, fritule i tome slično. Kod prijatelja i obitelji nešto zagoreni zalogajčići uvaljali su se u silu šećernog ludila koje vas je počelo obuzimati i tražiti još. Čak i u bankama (koje rade kao da sutra ne postoji) nude se bombončići, a ne samo u dekorativne svrhe. Zaista, tko bi svemu odolio?

I onda su krenula božićno-novogodišnja sniženja. I iluzija je polako počela otkrivati svoje pravo lice i pokazivati sav svoj „šir” konfekcijskih brojeva u koje ne možete stati jer ste se zanijeli u moru spomenutih delicija. Ništa zato, kupite komad odjeće koji vam se baš toliko sviđa (u željenom konfekcijskom broju) i shvatite ga kao motivaciju. Vidite, nije problem u nekoliko kila viška, nego u tzv. postblagdanskoj depresiji koja je rezultat raskoraka stvarnosti i očekivanja. Sve činimo da nam jedan trenutak (onaj ‘sretna nova’) bude besprijekoran, a ne brinemo se o onom prije i onom poslije. Da je kojim slučajem taj trenutak istinski besprijekoran, bez lažnih pomagala koji dodaju gdje treba i oduzmu gdje ima viška, zavaravajućih ekstenzija ove i one vrste, umjetnih čega sve ne… kroz ovakvo stanje ne biste ni prolazili. Velika očekivanja rađaju male rezultate, ali veliki trud nešto je sasvim drugo.

Sjetim se često riječi jednog poznatog glumca koji je postao ikona u raznim poljima u kojima je bio aktivan. Jedno od njih je i body building koji u njegovo vrijeme nije poznavao „pomoć” raznih supstanci koje bi olakšavale put u ovom specifičnom stilu života. Naime, jasno je kazao da je uvjeren kako je uspio isključivo iz jednog razloga, imao je cilj – kojemu se radovao. Za razliku od drugih kolega, na svaki dodatni fizički napor gledao je sa smiješkom jer je znao da je jedan korak bliže cilju i to ga je motiviralo, to ga je usrećivalo. Imamo li i mi svoj cilj i gunđamo li previše oko toga što ne možemo umjesto da radimo što možemo i zadovoljno koračamo na putu do vlastitog uspjeha?

Zato, u redu je ako imamo iste želje kao lani, ali ovog puta imajmo jasnu viziju onog što želimo i dajmo sve od sebe, ne samo za trenutak. Trenutak je ipak samo treptaj vremena, ništa više.

 

G. Dujmović